O Metodi

 

“Metoda je najkraće rečeno način glumljenja koji se ne zadovoljava doživljaj i emociju indicirati izvanjskim znacima, stereotipima ili/i simbolima”. Umjetnost je iskustvo i zato mi tražimo iskustvo.

 

Dakle, emocije moramo kreirati kao prave emocije; no u glumi nije riječ o stvarnim doživljajima pa tako ni o stvarnim emocijama, nego artističkim, estetskim ili kako kaže Strasberg, 'zapamćenim emocijama' koje na pozornici ponovno proživljavamo. Čovjekovo jedinstvo psihološkog i tjelesnog shvaćamo kao instrument; naše vježbe proizlaze iz tog stava. A ono po čemu smo najpoznatiji - po urlanju, to je zapravo tek 'uštimavanje' instrumenta, time se ponovno povezuje glas s emocijom i doživljajem (u svakodnevnom nam životu snažna emocija utječe na glas, često ga čak oduzima). Nakon 'uštimavanja' slijedi drugi dio rada, a to je 'sensory work' - rad na osjetilima, tzv. 'osjetilno pamćenje'. Imaginacijom proživljavamo svoja prava životna iskustva i pretvaramo ih u estetska.

 

Možda te vježbe nekome sliče kakvoj terapiji, ali nije tako; riječ je o širenju raspona ekspresivnih mogućnosti glumčeva instrumenta. To glumcu postaju 'tipke po kojima svira'. Na kraju rada, naučeno primjenjujemo na igranje poznatih prizora iz svjetske dramske književnosti.”

 (Andrej Vajevec)

 

Osnovno

 

Mnoge osobe, knjige, pa čak i vrlo poznate institucije koje se bave glumom imaju problem s definiranjem glume. Obzirom na širinu područja gdje se ona može pronaći (život), područja na kojima se podrazumijeva (likovi), koje sve funkcije obavlja, tj. tretman mnogih njenih korisnika (pisaca i redatelja) te usporedba s novijim pojmom (izvođač/performer) kao i kontekstom na koji se može odnosti (glumište/izvedbene umjetnosti) to zapravo i ne čudi. Da bismo se riješili nedoumica i problema s raznolikošću pitanja i odgovora koji lako mogu dovesti do relativnosti, eklekticizma i površnosti, držat ćemo se onoga što je o tom pisao Lee Strasberg u bilješci «Glumac» za britansku Enciklopediju. (Članak je preveo Vlado Krušić, a tiskan je unutar niza «Mala antologija neobjavljenih tekstova o glumi», a objavljen je u časopisu Teatar & Teorija, 1/1995).

 

«Gluma se ne smije brkati s /1/ pantomimom. Pantomima je oblik vanjskih pokreta i gesta kojima se opisuje neki predmet ili događaj, ali ne i njegovo simboličko značenje. Isto se tako glumca ne smije poistovjećivati s /2/ imitatorom. Većina, čak i najboljih imitatora nije sposobna odglumiti ni svoju vlastitu osobnost niti ostvariti neki lik koji bi bio proširenje njih samih, a ne tek puko oponašanje neke osobe. Glumu se također ne smije miješati sa sposobnošću pretvaranja koje funckionira samo kao oblik samoizražavanja. Gluma nije niti /3/ egzibicionizam; ni /4/ sposobnost zabavljanja društva nije isto što i glumački dar. Gluma je /5/ sposobonost uživljavanja u neki lik, stvaranje nekog događaja koji ne postoji u zbilji i njegovo prikazivanje u logičkom slijedu, i to ne samo kada to glumcu odgovara, već također u određeno vrijeme i na određenom mjestu, bez obzira na njegovo trenutačno raspoloženje. Drugim riječima, sposobnost stvaranja i reagiranja na zamišljene predmete i poticaje.» (Lee Strasberg, «Glumac», Teatar & Teorija, 1/1995, str. 56)

 

Talent

 

Budući da na Metodi ne postoji nikakva audicija koja bi provjeravala tzv. talent (nadarenost) mogao bi se steći dojam da polaznici dolaze – za razliku od drugih institucija – potpuno nefokusirano! Ipak, obrazlažući zašto nema audicija, Strasberg objašnjava ovako:

 

«Pod glumačkim preduvjetima obično se misli na dobru /1/ tjelesnu kondiciju, /2/ dobro pamćenje, /3/ brzo reagiranje, /4/ jasan, zvučan glas dobre artikulacije te /5/ kontrolirano disanje. /6/ Fizički izgled - i još važnije - /7/ osobnost također su bez sumnje, važni čimbenici, no njihove je značajke teško odrediti; obično ih ne prepoznajemo prije, nego tek nakon što glumac postigne uspjeh. Mnogi glumci ne posjeduju ove značajke izvan pozornice, već ih, čini se, aktiviraju u trenutku kad počnu glumiti. Suvremeni mediji – film, televizija – povećali su značenje vanjskih elemenata, stalno tražeći glumce nalik onima koji su već uspjeli, što međutim ne pomaže objašnjenju tih kvaliteta. No, ključni element glumčeva dara za razliku od njegova oruđa, jest  /8/posebna senzibiliziranost («žar», «zanos», «duh» - kako to nazivahu teoretičari 18. stoljeća), sposobnost reagiranja na zamišljene poticaje i situacije, što glumcu omogućava pristup doživljajima i emocija lika koji predstavlja. Ti elementi uvijek su se prepoznavali kao odlike velikih glumaca ali se smatralo da su nedostupni običnom glumcu, da su urođeni i da se ne mogu postići vježbom. A upravo to predstavlja područja suvremene izobrazbe glumca» (Lee Strasberg, «Glumac», Teatar & Teorija, 1/1995, str. 64)

 

Strasbergova misija & vizija

 

Strasberg uočava dva problema današnjeg duštva i obrazovnog sustava: stjecanje znanja koje «graniči s intelektualnim nasiljem» i problem komunikacije u kojem «kao da smo zaboravili da životni proces traži sposobnost da se reagira, da se uspostavlja kontakt, da se iskustva jednih prenoste na druge ljude». «Ni jedno ni drugo, ne ostavlja dovoljno prostora za individualni razvoj.» (Strasberg, 2004: 230, 290)

 

Polaznici

 

«Method glumca smatra kreativnim stvaraocem koji idejama, namjerama i riječima autora, daje živo tumačenje karaktera kojeg igra na sceni.» Otkrića Stanislavskog te iskustva i praksa Metode su «po prvi puta stvorili osnovu za razumijevanje kreativnosti uopće» te su namijenjena, po Strasbergu, za tri vrste konzumenata, odnosno tri tipa polaznika: običnoga čovjeka, bilo kojeg umjetnika, glumca (Strasberg, 2004: 227-228).

 

Moguće je uočiti zgodnu analogiju nekoliko različitih pedagoga / učitelja – Strasberga, braće Vajevec i Branka Gavelle. Prvenstveno bismo mogli opisati / ilustrirati razlike u glumi po Metodi po drugačijoj terminologiji (Vajevci u odnosu na Strasberga) i različitim teorijama (Gavella). Također, analogijom je moguće ispitati neke probleme teorije glume: definicije glumca; strategije rada; perspektive razvoja/napretka; opisa polaznika.

 

U vezi s potonjim treba reći da svakom stupnju tj. tipu polaznika (1-3) odgovara stupanj u strukturi treninga (1-3). Iz toga se može zaključiti o motivima kao i perspektivi razvoja polaznika u dolaženju na treninge. Za sve ostalo - treba više dolaziti na termine treninga!

 

 

Struktura treninga

 

Ivica Gunjača