PEDAGOŠKA POSTIGNUĆA

 

 

Možda najveće iznenađenje Studija predstavlja pedagogija. Naime, Studio se – kao glumački! -  fokusirao na rad glumca na sebi i na rad glumca na ulozi a ne na rad na predstavama. Čak nije dodijeljivao nikakve potvrde o razvoju, napretku ili uspjehu. Međutim, u neku ruku, dokaz o vladanju tehnikom se mogao dobiti za pedagogiju, za njeno prenošenje. I to kao – «licenca». Barem od braće Vajevec. Nismo očekivali da bismo ih mogli dobivati i od stranih pedagoga koji su nam dolazili u jednokratnim posjetima, ali i za to postoje primjeri.

 

Ipak, više od svega, zanimljivo je pratiti kako su tekla glumačka opredjeljenja i to na dvije razine. Na jednoj, kako se odvijala nominalna identifikacija glumca i tehnike obzirom na raznolikost (eklektičnost) glumačkih tehnika, na drugoj - s obzirom na mogućnosti i nužnosti uspostave vlastitiog (individualnog) sustava. (Takvim tematiziranjem se bavi knjiga «Gluma i identitet» Dubravke Crnojević-Carić.) Također, to je moguće prepoznati i na deklarativnom nivou, npr. tko priznaje koju ili kakvu tehniku kao svoju.

 

Profesionalni glumci

 

Diplomirani glumci i dugogodišnji polaznici Studija na seminaru u Ljubljani, u proljeće 1998. dobili su «licencu» od braće Vajevec, «ortodoksnih sljedbenika Lee Strasberga», za voditelje radionica Methoda: Biserka Fatur, Marina Kostelac, Vilim Matula, Sreten Mokrović, Zvonko Novosel, Vesna Tominac-Matačić, Marica Vidušić i Zvonko Zečević.

 

Na taj se način Method s «blagoslovom» učitelja mogao njegovati ne samo u Studiju, nego i širiti dalje. Čak do akademija! Sreten Mokrović je to učinio na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Dubravka Carić-Crnojević na ADU, kad je 1999.-2001. držala kolegij «Uvod u glumu po metodi Lee Strasberga».

 

Naravno, neki su članovi Studija tijekom upoznavanja s novim glumačkim tehnikama i stilovima otkrili svoje dotad nepoznate afinitete i interese. Ponajviše za metodu «najboljeg učenika K.S. Stanislavskog, sjajnog glumca Mihajla Čehova». Zanimljivo je da je takav glumački re-izbor obilježen s dva detalja: prvo, učinile su ga pripadnice «slabijeg spola» i drugo - neke od njih njegovu metodu sada predaju i na Akademijama: Cintija Ašperger  u Kanadi, a kao što je već rečeno, Dubravka Crnojević-Carić i Suzana Nikolić na ADU u Zagrebu. Njihovom je zaslugom objavljena knjiga Mihail Čehov „Glumcu - o tehnici glume“, Zagreb, Hrvatski centar ITI - UNESCO, 2004.

 

Zapravo, treba priznati da se nije događao samo neki obrat, neko otkriće (po)jedine tehnike. Dapače, u skladu s tendencijom prema otvorenosti sustava neki su pokazali interes i za više od jedne tehnike. Na primjer, Dubravka Crnojević-Carić za Čehova i Strasberga. A neki i za sve moguće tehnike, recimo Vilim Matula – kojeg se s pravom može smatrati reprezentativnim glumcem eklektičkih strujanja kakva su obilježila Studio.

 

Glumački pedagozi

 

Iste sile i principi kretanja su uz glumce zahvatile i neke pedagoge koji su u Studiju pronašli svoj legitimitet i identitet - Biljana Čakić-Veselič i Simona Dimitrov-Palatinuš (koja je radila pri Učilištu ZKM-a) članovi su Studija gotovo od početka, dok je Denis Patafta i jedan od njegovih osnivača. Pohađanjem svih tipova radionica u Studiju te konačno i na seminaru za voditelje studija kod braće Vajevec u Ljubljani 1998.  dobili su «licencu» za voditelje Method radionica.

 

Denis Patafta je poznat kao voditelj Studentskog kazališnog studija SC-a u Zagrebu (od 1994.) te kao osnivač (od 1999.), umjetnički ravnatelj i producent TEST!-a,  Međunarodnog festivala studentskih kazališta. Kao glumački pedagog, voditelj jeradionica Lee Strasberg method acting, Glumačka prisutnost, Karizma za nastavnike... i brojnih drugih.

 

Filmska redateljica Biljana Čakić-Veselič autorica je dva dugometražna igrana filma («Zagorka», 2008. i «Korak po korak», 2011.) te zapaženog dokumentarnog «Dečko kojem se žurilo», (hrvatski kandidat za Oscar 2001). Uz osnovnu preokupaciju u svom «Glumačkom studiju ACT» vodi Method acting radionice.

 

Simona Dimitrov Palatinuš je neko vrijeme vodila Glumački studio Teatra Exit (2000-2004). Godine 2006. otvara svoj «Studio Kubus» gdje edukacijski program nije organiziran radionički nego kao svojevrsna četverogodišnja škola. Godine 2012. za svoj pedagoški rad dobiva nagradu Hrvatskog centra za dramski odgoj te otpočinje i kazališnu djelatnost. I njen se pedagoški pristup temelji na eklekticizmu - kombinaciji tehnika Stanislavskog, Čehova i Strasberga.

 

Ivica Gunjača