A. P. Čehov: UJAK VANJA - Jelena i Sonja - jesenje ruže...

 

SCENA JELENA ANDREJEVNA I SONJA

 

SONJA:

Predivne, tužne, jesenske ruže...

(Obje gledaju u prozor.)

JELENA ANDREJEVNA: Već je i rujan. Nekako ćemo i zimu proživjeti ovdje!

(Stanka)

Gdje je doktor?

SONJA: U sobi je kod ujaka Vanje. Nešto piše. Meni je drago što je ujak

Vanja otišao. Moram govoriti s tobom.

JELENA ANDREJEVNA: O čemu?

SONJA: O čemu? (Naslanja joj glavu na grudi.)

JELENA ANDREJEVNA: Dosta, prestani s tim... (Gladi joj kosu.) Dosta je.

SONJA: Ružna sam.

JELENA ANDREJEVNA: Imaš lijepu kosu.

SONJA: Nemam. (Pažljivo se nastoji vidjeti u zrcalu.) Nemam! Kad je žena ružna, tad joj kažu:

„Imate lijepe oči, imate prekrasnu kosu“... Tomu je već šest godina što ga volim; volima

ga više od svoje majke; svaki trenutak ga čujem, osjećam stisak njegovih ruku;

pogledavam na vrata, čekam, i čini mi se da će svakog trenutka ući. I evo, vidiš, jednako

dolazim k tebi da bismo razgovarale o njemu. Sad je on ovdje svaki dan, ali i ne pogleda me, i ne primjećuje me... A to je takva patnja! Nemam nade, nemam, nemam!

(razočarano.) O Bože, daj mi snage... Svu noć sam se molila... Često mu dolazim, sama

razgovaram s njim, gledam ga u oči...Nema u meni ponosa, nemam više snage vladati sa

sobom... Nisam izdražala i jučer sam priznala ujaku Vanji da volim... I sva služinčad zna

da ga ljubim. Svi znaju.

JELENA ANDREJEVNA: A on?

SONJA: Ne! On me i ne primjećuje.

JELENA ANDREJEVNA (razmišljajući): Grozan je on čovjek...Znadeš to? Dopusti mi da je razgovaram s njim... Oprezno ću, Aluzijama...

(Stanka)

Stvarno, do kada tako biti u neizvjesnosti...Dopusti mi!

( SONJA potvrdno kima glavom.)

Sjajno...Voli li ili ne voli – to nije teško doznati. Ne boje se, golubice moja, i ne uznemiruj

se – oprezno ću ga ja ispitati, da ništa neće primijetitit. Valja nam samo saznati da ili ne?

(Stanka)

Ako ne, neka više ne dolazi ovamo. Je li tako?

(SONJA potvrdno kima glavom.)

Lakše je kad ne vidiš. Ne ćemo to otklanjati unedogled, već ispitati ga unakrsno i odmah.

Odlučivao se pokazati mi nekakve crteže...Hajde, i reci mu da ja to želim vidjeti.

SONJA (uzbuđena): Reći ćeš mi cijelu istinu?

JELENA ANDREJEVNA: Da, naravno. Čini mi se da istina, ma kakva god ona bila, nije toliko strašna, koliko

Neizvjesnost. Imaj povjerenja u mene, draga moja.

SONJA: Da, da...Reći ću mu da ti želiš vidjeti njegove crteže...( Ide i zaustavlja se pokraj vrata.)

Ne, neizvjesnost je bolja...Uvijek ostaje nekakva nada...

JELENA ANDREJEVNA: O čemu ti to?

SONJA: Ništa. (Odlazi.)