Dubravka
Crnojević - Carić: Janez Vajevec
DUGO
PUTOVANJE KROZ EMOCIJE
Gluma je
koncentrat života, životnog procesa. U dva sata vidiš cijeli život. Gluma je
bogat medij za stvaralačko djelovanje, to je najbolja metafora za život, pa i
po tome što je osuđena na umiranje.
Tako glumu
definira Janez Vajevec (1946). Diplomirao je 1970. na Akademiji za kazalište i
film u Ljubljani. Nakon diplome, radi dvije godine u Gradskom teatru u
Ljubljani kao glumac.. Potom se seli u USA gdje prolazi trening glume s Leeom
Strasbergom u Institutu Lee Strasberg. Tu se upoznaje s metodom glume koja se
razvila iz sistema K.S. Stanislavskog. Godine 1980. vraća se u Sloveniju i kratko nastupa kao
glumac u Nacionalnom teatru. Ubrzo se odlučuje za karijeru samostalnog umjetnika
i prezentira mladim glumcima Strasbergovu glumačku metodu. Preko 20 godina
organizira i vodi, zajedno s bratom Andrejem, klase i ljetne radionice po
Strasbergovoj metodi. Sa Zagrebačkim glumačkim studijem surađuje već
više od 10 godina. Možete ga sresti u prostorijama ZeKaeMa svake druge subote, a održava ljetne i
proljetne glumačke intenzive. U radu
njegovih radionica sudjeluju brojni zagrebački glumci, redatelji, dramski pedagozi:
Vili Matula, Suzana Nikolić, Matko Raguž, Urša Raukar, Sreten Mokrović, Vesna
Tominac, Sanja Vejnović, Zvonko Zečević, Marina Kostelac, Zvonko Novosel,
Biljana Ćakić, Franjo Dijak, Marica Vidušić, Vlado Krušić, Denis Patafta, Mirta
Zečević, Damir Šaban.
Kad u
glumačkoj igri presuši imaginacija, volja ili vjera (te tri neophodne stvari,
bez koje glume nema), kad «artistična istina» prestane, ostaju samo otisci, tragovi,
zabilježeni u osjetilnom pamćenju gledatelja, jer i gledatelji prolaze kroz
specifično osjetilno iskustvo. To je proces katarze. Gledatelj je izašao
plemenitiji u duši negoli je ušao.
Emotivni razvoj
kojeg zanemarujemo
Brojni
psiholozi govore kako emotivni rast počinje od prenatalnog a završava oko 12
godine života. Za kontinuitet fizičkog i intelektualnog razvoja, brine se
društvo. Tako razvijamo lijevu polovicu mozga, dok desnu zanemarujemo. A upravo
je taj nerazmjer odgovoran za brojne probleme s kojima se susrećemo. Društvo
jednostavno preskače emotivni odgoj čovjeka. Jedini način da se vratiš tom
zanemarenom sebi vodi preko tijela, preko osjetila.
Glumac koji
radi po Metodi dolazi svjesno u kontakt sa sobom, unutrašnjim osjetilnim
putem, svjesno šeće po različitim dijelovima tijela. Nužno je naučiti osjetiti
razliku između grča i opuštenosti. Kada svjesno osjetiš grč, potrebno ga je na
određeni način relaksirati. Pri relaksaciji ponekad krenu emocije koje su bile
zablokirane, koje je grč «držao» po strani, kako se ne bi javno manifestirale.
Pri oslobađanju grča dolazi do psihičkog rasterećenja, emotivnih pražnjenja, a
tada čak i fizički prestane boljeti ono što je boljelo dok je bilo u tenziji.
Raspoloženje je drugačije. Ako glumac nije relaksiran, nije svjestan što je laž
a što je estetska istina. Svaki kreativni akt mora biti oslobođen svakodnevnog
stresa. Da bi pojedinac kreirao, nužno je da se prethodno rastereti od brige. A
od briga ćeš se rasteretit jedino na način da se prvo s njima susretneš.
Tenzija ne dozvoljava ni prihvaćanje ni otpuštanje, rasterećenje. Onoga trena
kada se oslobodimo grča, potisnute emocije izlaze.. mentalno i fizički. S onim
se potisnutim moramo sresti, inače je naš kreativni posao paraliziran. Potrebno
je ići ususret brizi, primiti je i
uspjeti je izraziti preko glasnica, iskomunicirati «traumu». Tek se tada može
početi s vježbama imaginacije
Ako se ne
otkomunicira trauma, obično se ode u depresiju
a ne u rješenje. Kada naše emocije ne izražavamo, dolazi do atrofije u
emotivnom aparatu, u desnoj polovici mozga. Naše su neprihvaćene emocije zarobljene u tijelu.
Njihovo je čišćenje dio «higijene». Nakon njihova oslobađanja, odnos spram
života je «lakši». Mi, doduše, ne radimo
relaksacije radi terapeutskog efekta, ali je to koristan «nusefekt».
Glumcu je
potrebno proizvesti senzaciju, a da bi osjetio senzaciju mora biti
relaksiran, jer inače ne reagira organski. Onaj dio tijela koji je u grču,
jednostavno se ne odaziva, ne reagira, taj dio tijela nije ekspresivan. A
glumac, jasno, mora biti ekspresivan, mora moći komunicirati s okolinom.
Vježbe su
konstanta
U Metodi
je vježba konstanta a reakcija na tu vježbu svakog glumca jest specificum. Svaki student na
određenu vježbu odgovara na svoj, poseban način.
Konstante su
sljedeće: kao prvo, uvijek se kreće s relaksacijom
o kojoj smo maloprije govorili. Treba krenuti od fizičke i mentalne
relaksacije, pa prijeći na vježbe čula, osjetilno pamćenje. Preko relaksacije
dolazimo u dodir sa sobom. Tek tada možemo početi s vježbama osjetilnog
pamćenja. Tu se «vježba» svako
specifično čulo kao takvo, ali i sva čula zajedno (vježba «šalice kave» je
odlična za sva čula odjednom). Nekad se neki student «uhvati» na opipu, nekad
pak na okusu ili mirisu. Vježba «osobni predmet» radi na osjetilnom ali
i emotivnom pamćenju. Često su naše emocije vezane uz određene predmete. Ta
vježba osvještava studentu na koji od stimulansa dobiva određeno «raspoloženje».
Sljedeći
ciklus vježbi je tzv. overall: to su vježbe koje izazivaju senzacije po
cijelom tijelu, i pomažu glumcu da izađe van svojeg uobičajenoga habitusa (tuš,
sauna, sunce, kiša, vjetar, blato, kupka, bol..). Privatni moment –osvještava
razliku između samoosjećanja kada
smo u javnoj situaciji te onoga kad smo sami sa sobom, intimni. Cilj je postići
da tu kvalitetu «privatnog» možemo prenijeti i na scenu. To, recimo, od glumca
traže monolozi. U našem je društvu česta pojava da ljudi, i kad su sami, ne znaju biti «u sebi».
Ta vježba ne radi na «intenzitetu», niti
na «ranjivosti» kao kategorijama važnim za glumački razvoj, već «daje» studentu
duševni, gotovo meditativni mir, koji onda može prenijeti i na scenu. To je
osjećaj javne samoće, to je sloboda.
Nabrojane su
vježbe konstante tijekom cijelog glumačkog vijeka. Kao kad npr. sportaš vježba
godinama kako bi istrčao 100 m: kako vrijeme ide, program vježbanja ostaje
isti, ali je sportaš sve brži i brži.
Često se
spočitava Stanislavskom i Strasbergu
kako je glumac preko njihovih vježbi reduciran i osuđen tek na vlastito
životno iskustvo. No, to nije točno. U Metodi prelaziš u sferu mogućeg
na različite načine, recimo kombiniranjem različitih imaginarnih
elemenata, kao i, recimo, preko vrlo zanimljive vježbe: životinje koja
pomaže pri karakterizaciji lika. Ta vježba mijenja fizički habitus i razvija
ekspresivnost glumca. I ona se radi preko čula: glumac traži centre energije
koji su drugačije razmješteni, nego što je to slučaj u ljudskom tijelom.
L. Jakob je
npr. radio slona u Smrti trgovačkog putnika kako bi dobio umor, specifičan umor smješten
u nogama. Song and Dance – vježba je koja također «razbija» naš
okamenjeni habitus. I time se pokazuje kako smo tijelo vezali na mentalni uzorak,
odnosno da je tijelo rob određenoga mentalnog uzorka. Vježbom song/dance taj se uzorak pokušava razbiti. Student treba
pjevati u jednom a plesati u drugom ritmu. Ovo je vrlo teška vježba.
Sabranost je duhovna kategorija
Vježba sabranost
jest, pak, svojevrsna aplikacija za ove prostore. Kako su fizičke akcije često
bijeg od susreta s emocijom, ovdje je zadatak stati ispred publike, aktivirati
sva čula, te sve manifestacije staviti «na srce», pa to iskomunicirati s
publikom. Vigotski govori o dva tipa pražnjenja emocija – perifernom i centralnom;
periferno se prazni kroz ruke, preko lica i slično, dok centralno ide kroz
srce; na taj način sav sadržaj iz perifernog odašiljemo u centar. Tako ujedno
dolazimo do stanja «sabranosti», a prava je bol s kojom se trebamo suočiti
upravo tu, na srcu. Slična je stvar i sa glasom – tako npr. Cecily Berry
govori o tome kada je prsni ton onaj topao, ljudski; kopfton,
pak, zvuči prazno, metalno. Centralno je pražnjenje uvijek ekspresivnije od
perifernog.
U vježbi
«sabranosti» izlazi na vidjelo intenzitet straha pred drugima. Vježba nas
istovremeno uči što učiniti kako bismo smirili razum koji luta. Odgovor je
jasan: putem aktiviranja čula.
Svi koji
imaju tremu, a prolaze kroz ovu vježbu, mogu posvjedočiti da se u trenutku
buđenja čulnosti, razum smiruje, a treme
nestaje. U momentu kada «aktiviraš čula»,
pacificirao si lijevu polovicu mozga. Mozak tada ima «situaciju pod
kontrolom».
Osjetilno je
pamćenje faktički ishodište, osnova glumačkog odgoja. Tek osvješćivanjem svih
naših čula omogućavamo razumu da se odmara. «Sabrati se», za mene je duhovna
kategorija.
Duh
pretpostavlja sve psihofizičke procese u čovjeku. On je «pokupio» i razum i
čula i intuiciju. Ako imaš duha, imaš hrabrosti za doživljavanje, ako nemaš duha,
imaš (možda) samo intelekt, no on je sam po sebi skeptičan i ne želi
«odmarati», preskače suradnju s čulima. Razum želi pročitati i protumačiti
svaku senzaciju i to unaprijed. «Sabranost» pak zahtijeva od
razuma neprekidno «lovljenje»
informacija. Čula moraju konstantno napajati mozak informacijama. Razum često
nije skroman, on prekida s percepcijom i traži u pamćenju odgovor, a tada više
ništa ne percipira. Razum je bahat kada već «unaprijed zna», a «unaprijed zna»
u trenu kad je prekinuo s percepcijom. S
druge strane, on je «pametan» ako ne odustane od konstantne percepcije
Da bi istinski «vladao situacijom», sve podražaje moraš «primiti». I tek kada sve primiš, možeš ono što želiš
neutralizirati, učiniti da ti ne smeta. Recimo, ova muzika koja nas ometa dok
razgovaramo, koja je preglasna i smeta mi; ona je tu i ja je moram primiti da
bih je onda neutralizirao. Čovjek se uvijek nalazi u paradoksu tog tipa – potrebno je primiti cijelu realnost te onda
selektirati vlastitu. Mi imamo izbor. Taj nam izbor određuje i stupanj
tolerancije. Sabranost omogućava diferencijaciju i selekciju, svjestan izbor
hoće li nešto ući u ekspresiju ili neće?
I to je racionalan pristup.
Kada čula
rade, to je stanje «svijesti». Disanje također pripada sferi svijesti.
Kada smo pod stresom, disanje je kompulzivno, nekontrolirano i plitko.
Frekvencija je sve veća i može doći i do padanja u ne-svijest. Gluma zahtijeva
svijest, svijest podrazumijeva sabranost. Sabranošću smiruješ sebe, svoje
divlje brige, svoje kompulzivno trzanje udovima. Treba smiriti disanje,
riješiti se straha. Sabranost je stanje duha, povezano i s disanjem, Mnoge
kulture spominju «pranu» kao životnu energiju, dakle, ono što i kako dišemo,
predstavlja hranu. Ja nisam odrastao u
toj civilizaciji, ali kad to učinim, kada dišem na određeni način, mogu
shvatiti njihovo iskustvo.
Sabranost je
način oslobađanje od diktature ega. Kada sam sabran nisam u «jučer» i ne
brinem za «sutra», ja sam «u sada». Nisam vezan uz prošlost, nemam straha od
budućnosti, uživam «tu i sada» i to, što je najvažnije, u društvu ljudi.
Sabranost,
biti « u sada», oslobađa treme ali i
depresije.
Komunikacijom se
oslobađamo traume
Emotivna
vježba je često kamen spoticanja. Mnogi su «novi pravci» protiv primjene emotivne
vježbe. No, Andrej i ja nemamo namjeru odustati od emotivne vježbe. Držimo je
izuzetno korisnom.
Gotovo sve
traume koje nam određuju život potječu iz vremena osobne inicijacije. Kad bi
čovjek znao što učiniti s tim traumama, cijeli bi mu život izgledao drugačije.
Te se prvotne traume često manifestiraju kao vrlo egoistične. U samoj se vježbi
student glume vraća u to traumatično emotivno iskustvo preko osjetila. U
trenutku kada se pojavi emocija, glumac na nju aplicira nekakav drugi sadržaj, šalu, pjesmu ili
tekst. Potrebno je, dakle, sabrati se uz pomoć osjetila, i tada ući u
traumatski događaj, u osjetilni kontekst tog događaja: kakvo je vrijeme bilo,
što si tada čuo, omirisao, dotaknuo. Istovremeno si svjestan i relaksiran, te
vladaš svojom voljom. U trenutku
klimaksa, moraš propjevati ili govoriti nekakav stih, moraš otkomunicirati
traumatski sadržaj glasom, izraziti tu traumatičnu emociju, no, ne govoriti
(naglašavam) direktno o njoj.
Fascinantno
je da se preko te vježbe ljudi sa svojom traumom susreću u javnosti. I to
fizički, na osjetilan način. A nije strašno. Očito je da si, kada tako nešto
možeš učiniti s vlastitom traumom - vaditi je «po potrebi» i koristiti se njome
za estetski čin - emotivno zreo čovjek.
To je i način da se kompenzira
odsustvo emotivnog razvoja u životu pojedinca te ostvari dugo željena emotivna
kompetentnost. No, moram napomenuti kako se ne radi o terapiji, već o stjecanju
oruđa za estetsko iskustvo, artistički čin.
I meni je
osobno emotivna vježba puno značila. Radeći emotivnu vježbu sa Strasbergom,
uspio sam se sresti sa svojim emocijama i uspostaviti specifični emotivni integritet. Naučio sam kako čovjek
treba i može biti odgovoran za svoj emotivni život. Odustao sam od agresije,
mržnje, negativne emocije su se smirile. No, opet ponekad dođu. Ali sada to
prepoznajem kao «stvar ega». Pojave se kada nešto želim. Emotivna vježba
izgrađuje i empatiju pa je stoga odlična za društvo. Postajemo sposobni
pročitati emotivno stanje drugog čovjeka. To sam kod svih svojih učenika
primjetio; određeno odsustvo straha pred emocijom. Nema straha od vlastitih,
ali ni od emocija drugih ljudi. Možeš se približiti ljudima, komunicirati na neverbalnoj
razini. Nije uvijek potrebno verbalizirati, komunikacija je transakcija, a
emotivna je transakcija vrlo snažna, i dublja nego racionalna.
Što
čini dobar «učitelj» glume
Dobar
«trener» mora znati kako koji od
njegovih studenata reagira na specifičnu vježbu.
Strasberg mi
je jednom prilikom rekao kako neću imati problema dobiti »job», drugom je pak kolegi–glumcu
rekao kako bi mogao biti dobar pedagog.
Ja sam to čuo, i ta me je njegova rečenica zainteresirala. Naime, bilo mi je
uvijek izvanredno zanimljivo promatrati kako on na licu mjesta rješava
specifične glumačke, pa tako i osobne,
probleme, jer je svaki glumac određen i time u kojoj je mjeri izgrađen
kao osoba.. Bila je to vrlo visoka razina škole. Vratio sam se u Ljubljanu s
punim koferima nade, očekujući da će ljude zanimati da s njima podijelim ono
što sam naučio i doživio. No, to je bila moja najveća zabluda. Samo je nekoliko
ljudi pokazalo blagi interes. A još sam
više griješio misleći kako će se neka institucija zanimati za to. U to vrijeme individualnost nije bila u trendu..
No, unatoč tomu odlučio sam odustati od glumačke karijere i raditi «svoju
stvar», ono u što doista vjerujem. Andrej i ja osnovali smo u Ljubljani Glumački studio koji
djeluje od 1980. godine pa do danas.
Čini mi se,
kako zahtjev da se kontinuirano «radi na sebi», kod profesionalaca ponekad
podrazumijeva negativne konotacije, kao da se radi o zanemarivanju «aktivne»
karijere. Naime, Metoda glume po Strasbergu podrazumijeva intenzivan
proces učenja u trajanju od sedam godina, a vježba se, naravno, i dalje. To je
dugo vrijeme usvajanja potrebno, ako ni zbog čega, a ono zbog toga da se
oslobodimo onoga na što nas je društvo prethodno istreniralo: da nije poželjno,
recimo, izraziti ono što osjećaš. Godine su potrebne da taj problem prepoznaš i
osvijestiš. Umjetnost je «selfexpression», i to
je nužno imati na umu. Naš je kulturni prostor osobito «inadekvatan» za
navedeni način poimanja života. Vrlo sam
često svjedokom kako ljudi najteže odgovaraju na pitanje: «što osjećaš». Tada
traže odgovor u razumu, u vlastitoj povijesti, u onome što je naučeno. To je
alijenacija. U ovom sam poslu
osjetio do koje smo mjere stranci samima sebi. Iskomunicirati što
osjećaš – to nam je strano iskustvo, a pogotovo mogućnost da učinimo nešto
kreativno s tim iskustvom. Pjesnici su
tome, čini mi se, po prirodi svog poziva, bliži. Glumci su vrlo često udaljeni
od sebe. Kod glumaca u takvoj »kondiciji» je sve slučajno: i ono što se dobro
dogodi na sceni, a i ono što je slabo. No, stvari nisu nikada slučajne.
Prije nego
li sam otišao u Ameriku, i kod mene se 99 % stvari ticalo memorije, intelekta,
lijeve polovice mozga: trebaš zapamtiti u kojem komadu igraš, zapamtiti tekst,
mizanscen. No, umjetnost je iskustvo, osjetilno osvjetljenje ideje, a za
to je potrebna vještina. Talenti su tako bogati, a što je glumac bogatijeg
talenta, to mu više treba tehnika.
Racionalno
do iracionalnog, intuitivnog, inspirativnog
U kazalištu
bi svaki put trebao biti svjež i živ kao prvi. A za to je nužno biti «u sada«.
U «sada» sam tek preko osjetila. Dakle, ako nisam osjetilno prisutan,
paralizira se kreacija. Inspiracija je varljiva, sad te hoće, sad te neće; ali
je, srećom, Metoda racionalna. Postoji racionalni postupak: relaksiraj
se, učini sve za «sabranost», imaginacijom izazovi adekvatan predmet svijesti.
Cilj je Metode racionalizirati «postupak», te racionalnim postupkom doći
do iracionalnog, intuitivnog, inspirativnog. Inspiracija se može «dogoditi»,
ali u kazalištu izvođači nemaju vremena,
ne mogu čekati na inspiraciju, kao što to, eventualno, može pisac ili
slikar. Kao glumac moraš nužno biti inspiriran upravo onda kad je zakazana
predstava, upravo u subotu između 20 i
22 h, na primjer.
Ego
glumca i ego karaktera
Kada smo u
«tu» i «sada», dolazi do svojevrsne »deegoizacije». Zahvaljujući procesu
deegoizacije prestajemo biti robovi materijalnog svijeta. To je paradoks
glumca; preko aktiviranja čula oslobađamo se vlastitog habitusa, i vlastitog
ega, i tek tada možemo govoriti o
specifičnoj ekstenziji u kazalištu i o tvorbi «estetskog ega».
Ta su dva ega – ego glumca i ego karaktera kojeg igra- vrlo
različita. Rijetko kada značaj karaktera liči na značaj glumca. Čak i onda kada
sliči, ne možeš igrati u svoje ime, jer je to onda «naturalizam».
Za rad na
ulozi potrebno je, naravno, i znanje,
poznavanje povijesnih, kulturnih prilika, konteksta u kojem je dramski
predložak nastao, potrebno je poznavati i sustav vrijednosti unutar tog
konteksta. A kada sve to jednom poznajemo, potrebno je postaviti problem u sadašnjicu. Ako toga
nema, ako ne korespondiramo s univerzalnim vrijednostima koje su bliske ljudima
u svim prostorima i vremenima, lik koji igraš ostaje prazan. Dakle, znanja su
potrebna kako bismo izgradili «date okolnosti», a ja se, kao glumac, tim okolnostima
trebam odazvati adekvatno, organski, živo, ljudski. Fizis mora biti tako realan
i na sceni kao i u životu. Tek ću tako ispričati sudbinu ljudskog bića.
Potrebno je
znati kakav je ego kojeg trebaš odigrati: katkad je «mali», katkad «veliki»,
pogotovo je u komedijama ego «gori» nego moj – i tada je obično «uvijek» «uvijek»,a «ništa» je
«ništa». Fiksacije tipa «to sam ja», «ja znam što sam ja», «ja to nikad ne bih
učinio», izjave tipa «uvijek», «sve», «nikako»: to su načini na koji ego
progovara. Pitanje je, naravno, hoću li «uhvatiti» realitet, prirodu tog novog
ega kojeg igram, hoću li «uhvatiti» bit tog čovjeka, te sudbine. Ako se dogodi
da kao glumac uđem svojim egom «unutra», u trenu kada se počnem pitati koliko
sam uspješan, možda ću zabaviti svoje kolege, ali to će biti tek zabava, a ne
estetski čin. Moram zaboraviti svoj sustav vrijednosti, zaboraviti na svoj ego.
Glumcu je omogućena fenomenalna stvar, a to je fleksibilnost, određena
gimnastika duha. Ta ga gimnastika oslobađa vlastitih nedostataka.
No, naravno,
ni karakter koji igramo nije svaki relaksiran. Često je baš pod stresom. No, da
bismo stvorili specifičan karakter, i njemu svojstven stres, prvo se trebamo
osloboditi svojega individualnog stresa. Osloboditi se svoga, a kreirati onaj
drugi. Njegov stres nije skupljen na istom mjestu u tijelu kao što je moj. Može
se, doduše, ponekad rubno dotaknuti s mojim, no i onda mora biti kreiran,
opravdan od strane karaktera. Glumac tek tada može uživati u ulozi, premda igra
stres. To je, naime, stresno disanje karaktera kojeg igram a ne moje. Ja glumim
zato «da bih se odmorio» od vlastitog ega radeći ego fiktivne osobe.
Ima karijera
koje su izgrađene na «egu». No, zvijezde stvara publika: ako se tome prikloniš,
tvoj je ego tada rob javnog mnijenja, publike.
I tada će tvoj «ego» sve učiniti kako bi
bio uspješan u očima drugih «ega». To je sasvim druga priča od one kojoj
glumac, radeći po Metodi, teži.
Ima divnih ljudi, inteligentnih, koji su se odlučili za taj «zvjezdani» tip
karijere. No, uvijek mi se čini da kod njih postoji nekakva rezignacija. Naime,
za taj su uspjeh ipak morali napraviti određenu «negaciju» koja ih je koštala,
čini mi se, dijela bitnog. Publika ima svoju ideju o tebi, a ako ti želiš
odgovoriti svojim pravim unutarnjim potrebama nužno će se dogoditi da
«isklizneš» iz područja kojeg je zaposjela njihova projekcija o tebi. No,
pritisak je društva vrlo velik i
mnogi podržavaju sliku koja je tražena.
Glumčeva
uloga u društvu
Što je
glumac stariji, treba više rada na sebi. Kao mlad, svaki glumac nosi određenu
«svježinu», interesantan je i stoga što mu vrlo često i nesvjesno «bježe»
životni impulsi, pa se usmjeravaju u određeni karakter.
Kao pedagog,
sentimentalan sam kada promatram mlade ljude – željeli bi udovoljiti potrebi
svojeg ega i uspjeti, plasirati se na dobro mjesto u društvu, a istovremeno
nose u sebi talent koji zahtijeva specifičan tretman. Odgovornost učitelja je
baš u tome da upozorava na navedene dileme. Svaki student ima pravo sam
odlučiti o svom životu i svojoj budućnosti. Često sam bolno dirnut gledajući
mlade ljude kako se «rastežu» na tom raskršću. Rijetko se navedena dilema
idealno razrješava: velika je rijetkost slučaj da je netko tko je fascinantno
iskoristio svoj talent, istovremeno i primljen od društva. Društvo se boji
jakog individualnog. Tužan par za primjer jest slučaj Van Gogha i Piccassoa.
Piccasso je bio jedan od rijetkih koji je razvio talent i uspio, a Van Gogh jedan od mnogih koji za života nije
bio društveno prihvaćen. Kod glumaca je to još puno dramatičnije, jer njima ne
ostaje iluzija da bi mogli biti naknadno protumačeni, nema «poslije». Mnogi
zbog toga i odustanu od «gajenja»
vlastitog talenta. «Trenerov » je
zadatak uputiti mladog glumca i reći mu: «Vidiš, tu je taj problem, tu je
dilema».
Odnos spram
glumca ovisi o stupnju demokratičnosti u društvu. Miloš Forman ističe kako je
glumac u USA cijenjen jer postoji
svijest kako on svojim radom upozorava na specifičnu društvenu situaciju.
Glumčeva je uloga sa socijalnog aspekta vrlo korisna. Glumac može doživljavati,
a onda i misliti, neke još nedefinirane, u društvu «nesvjesne» procese. To je
ta glumačka intuicija, ta «vizionarska uloga» o kojoj se ponekad govori.
Zagreb
Prilikom
desetodnevnog rada sa studentima glume na zagrebačkoj Akademiji, prošle
akademske godine, uočio sam puno mladih talentiranih ljudi koji trebaju raditi
na sebi. Tek će tada uživati u karijeri.
Zagrebački
glumci s kojima radim već godinama mijenjaju se, naravno. Jedna od zajedničkih
crta onih koji rade na introspekciji jest da su veoma suzdržani, bistri i
skromni, ne glume velike «zvijezde». Da, moram priznati da se vežem za
specifične glumačke «instrumente», no u socijalnom smislu ostavljam labave
kontakte. Bitni su mi i bliski «instrumenti» onih glumaca
koji se kontinuirano bave sobom. To su
ljudi koji su mi puno dali. Zapravo, dali su mi sve, u smislu
razmjenjivanja života kao takvog. Nisam opterećen «guru» odnosom, no moje studente i mene veže ljubav prema
fenomenu glume. Dijelimo tu ljubav, divimo se životu i to nas ispunja. Zanima nas ljudski život i sve što je s tim u
vezi. Zanima nas zakrivenost, tajna života. Mi se upravo time bavimo,
dijagnosticiramo i istražujemo tajne života, te malo pomalo počinjemo shvaćati
i vlastite.